News

2013 Oct 07

Predrag Brazzoduro: Očekujem krah hrvatskog pomorstva

Od Vlade Zorana Milanovića mnogo se očekivalo kada je riječ o rješavanju dugo godina pod tepih pospremanih problema hrvatskih pomoraca i brodara kojima se sve teže nositi sa svjetskom konkurencijom. Nakon što je premijer na polovici mandata nedavno iznio rekapitulaciju rada vlade u svom obraćanju o stanju države i nacije općenito, s glavnim tajnikom Sindikata pomoraca Hrvatske Predragom Brazzodurom razgovarali smo o tome što se u te dvije godine promijenilo po pitanju zaštite pomoraca.
Kratko i jasno: Vlada Zorana Milanovića u segmentu pomorstva nije učinila ama baš ništa.
 
Znači stanje nije ni bolje ni gore nego što je bilo na kraju mandata Jadranke Kosor?
Stanje je sigurno gore. Nečinjenjem se loše stvari potenciraju. Nadali smo se da će ova Vlada, koja nosi naziv socijalna, iskoristiti mogućnost da pomogne pomorcima, posebno u situaciji kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju koja je za jedno deset kopalja ispred Hrvatske po odnosu prema vlastitom brodarstvu i pomorcima. Treba reći da u Ministarstvu pomorstva vlada letargija i indiferentnost na pozive na promjene koje bi popravile situaciju. U vrijeme ove vlade stanje na tržištu je jako loše i niti jedan jedini hrvatski brodar trenutno ne stoji dobro. Svi jedva drže nos iznad vode. Tu posebno pate pomorci koji nisu u situaciji da mogu normalno raditi i zarađivati. Vlada je nereagiranjem brodare dovela u još teži položaj i može se očekivati krah brodarstva u Hrvatskoj. A to znači i krah za pedeset posto pomoraca u Hrvatskoj, a onda i svih koji su za pomorstvo vezani – agenata, snabdjevača, posrednika za ukrcaj posade, i tako redom.

Ignorantski odnos prema brodarstvu

Vlada je odbila prijedlog o izmjenama i dopunama pomorskog zakona, koje su sadržavale mjere za potporu brodarima i povećanje konkurentnosti domaćih pomoraca na tržištu rada. Koje je ključne stvari trebalo promijeniti?
Pomorci u ovu zemlju jedini donose. I to milijardu dolara godišnje koja završava u hrvatskim bankama i troši se u Hrvatskoj. Vlada, i ova i sve prošle, učinile su sve moguće da te ljude potjeraju iz Hrvatske, da žive i troše negdje drugdje. Da sam ministar pomorstva podnio bih ostavku, nakon što je Vlada odbila tražene promjene. Dogovorili smo se kao partneri, prvo mi i brodari, a onda i s državom, odnosno ministarstvom. Dogovorom nismo bili u potpunosti zadovoljni, ali sve su strane pristale na određene ustupke. Dogovorili smo politiku prema brodarstvu, koja nije bila samo u korist pomorcima, kako se to želi prikazati, nego u korist brodarstvu u cjelini, kojemu su trebali biti sniženi troškovi poslovanja. Na kraju dogovor nije ispoštovan.
 
Kad već nije dao ostavku, što je ministar pomorstva Siniša Hajdaš Dončić trebao učiniti?
Ministar pomorstva ne razumije resor kojim treba upravljati. To je osnovni problem. Da ga razumije, u dvije godine bi našao za shodno da, recimo, obiđe hrvatske brodare i čuje koji su njihovi problemi, jer problemi brodara su itekako i problemi pomoraca. Time bi ministar pokazao, kad već nije iz branše, da ga barem zanima što se događa u resoru i da pokušava shvatiti. Bez toga nemamo što tražiti u pomorstvu.
 
Za razliku od hrvatske Vlade, u velikom broju europskih zemalja shvaćaju probleme pomorstva, pa i na razini EU postoje smjernice o potporama pomorstvu i pomorcima. Je li naprosto samo trebalo kopirati ta rješenja i mogu li domaći brodari i pomorci opstati na svjetskom tržištu bez potpora?
Pomorstvo u Hrvatskoj bez toga ne može opstati. Europa se odavno bavi mogućnostima pomoći brodovima pod zastavama zemalja unije i kako brodarstvo učiniti konkurentnim u odnosu na Daleki Istok, koji ruši cijene do maksimuma. Ustupci brodarima i subvencije u pomorstvu su izuzetno visoke. Postoji i pisani dokument EU koji sugerira načine kako subvencionrati i brodare i pomorce kako bi industrija u cjelini bila konkurentnija na svjetskom tržištu. Ne znam zašto država nije prihvatila te sugestije. Je li riječ o nesposobnosti, nepoznavanju pomorstva ili nečemu trećem. Rekao bih da je riječ o ignorantskom odnosu prema brodarstvu jer, na koncu, mi više i nismo pomorska država.

Oslobađanje od poreza

Kako se ulazak u Europsku uniju općenito odrazio na položaj hrvatskog pomorca
Trebao je imati izuzetno pozitivan učinak. Ali s obzirom na probleme koji se javljaju očigledno naša administracija nije bila spremna ili ju nije bilo briga. U EU je odnos prema pomorcima puno kvalitetniji nego što je odnos Hrvatske prema hrvatskim pomorcima. Ulaskom u EU dobili smo na konkurentnosti u nekim zemljama, ali smo i izgubili zbog nekih administrativnih postupaka. Srećom su posrednici u zapošljavanju pomoraca brzo i kvalitetno reagirali, što je ublažilo posljedice. Iz dana u dan ipak svjedočimo da se pojavljuju novi problemi kojih ne bi smjelo biti.

Možete li biti konkretniji?
Primjer je odbijanje lučkih kapetanija da prijavi na mirovinsko i zdravstveno pomorce koji odlaze na brodove pod zastavama pogodnosti Cipra i Malte, iako jako dobro znaju da administracije tih zemalja ne odgovaraju na upite u kojoj će zemlji pomorac plaćati davanja. To je čisto administrativno kompliciranje, ali umjesto da pomorcima omoguće da normalno budu u hrvatskom sustavu dok te zemlje ne prihvate obaveze koje imaju kao članice EU, ništa se ne čini, iako administracija sve ovo jako dobro zna.
 
Europska unija dopušta potpuno oslobađanje pomoraca od poreza, no hrvatska administracija inzistira na njegovoj naplati, iako statistika pokazuje da ga u stvari plaćaju samo oni pomorci koji su se razboljeli ili su ostali bez posla pa nisu skupili 183 dana na brodu.
Kako god prevrtao i tražio argument za to inzistiranje, ne mogu ga naći. Mislim da je to čista glupost. Prijedlog Sindikata još 2007. godine, kada su pokrenute izmjene Pomorskog zakonika, bio je da se pomorci oslobode plaćanja poreza. To je ispalo, gotovo pa bogohuljenje, iako tako misli i Europska komisija. Oslobađanje od poreza bio bi samo dobitak za državu. Prema službenim podacima Ministarstva financija godišnje pomorci uplate svega oko četiri milijuna kuna poreza, što znači da ga, s obzirom na ukupan broj pomoraca, plaćaju samo oni koji su pritisnuti nevoljom. To su doista u pravilu ljudi oboljeli od težih bolesti ili su ostali bez posla pa su samim time u velikim problemima, a onda ih država gura u još dublji ponor naplatom poreza. Uostalom, ova država nije učinila ništa da im osigura pronalaženje posla i da taj posao mogu normalno raditi.
 
Mogu li se za takve ljude uvesti barem neke alternativne mjere?
Kad se pokuša iskoristiti i ove mjere koje trenutno imamo, poput naplate poreznog duga u ratama ili slično, odgovori na takve zahtjeve čekaju se izuzetno dugo, uz prijetnje ovrhama, a onda najčešće budu i odbijeni. Međutim, vrlo se brzo, praktički odmah, moguće je uvesti promjene, s izmjenama svega nekoliko stavaka u odgovarajućim pravilnicima, ali očito nema volje.

Konvencija dobro oruđe

Osim naplate poreza sporno je i pitanje beneficiranog staža. Pomorci su dobili pravo na uplatu staža s produljenim trajanjem, ali i izgubili pravo na zaštitni dodatak na mirovinu, čime odlazak u punu pomoračku mirovinu s navršenih 60 godina života postaje neisplativ. Na početku mandata ove Vlade, tadašnji resorni ministar Zlatko Komadina najavio je hitno rješavanje ovog problema. Što je učinjeno?
Ništa. Jedino što je ekspresno riješeno bio je odlazak Komadine s mjesta ministra koje je prihvatio čovjek koji o tome nema blage veze. Ne samo da nema, nego ni ne pokušava imati veze s tim. Dobra namjera je, u konkretnom slučaju beneficiranog staža, pretvorena u žestok harač po pomorcima. To nije samo pitanje izmjena Pomorskog zakonika, nego i tumačenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, kao i ministarstva rada. Oni su, nakon što je sve bilo dogovoreno u pripremi zakonika, počeli sve tumačiti na štetu pomoraca. To je primjer kako se državna administracija odnosi prema pomorcima.
 
U svijetu se stvari po tom pitanju polako mijenjaju na bolje pa je tako ove godine stupila na snagu Konvencija o radu pomoraca, kojom se regulira minimalna plaća i uvjeti života i rada na brodu. Što ona donosi hrvatskim pomorcima, koji uglavnom rade za plaće veće od minimalno propisanih konvencijom?
Hrvatska je mnogo učinila u inspekcijskom dijelu primjene konvencije. No u onom dijelu gdje bi država odgovorila na zahtjeve konvencije, učinjeno je znatno manje. Konvencija je izuzetno dobro oruđe, a onda je uvijek pitanje kako će se ono primjenjivati. Ako to uspije, dobili smo konvenciju pred kojom valja skinuti kapu.

Može li ona konkretno spriječiti ponavljanje slučajeva poput »Swift Splita« ili »Katine«, gdje su pomorcima prekršena sva zamisliva prava?
Dapače. Ona regulira i pitanje plaća i uvjeta života. U ovom trenutku u Hrvatskoj imamo dva zaustavljena broda. Imamo turske brodove koji su najčešći gosti hrvatskih luka, a definitivno su podstandardni u odnosu na zahtjeve konvencije. Ne smije biti kašnjenja isplate i svi brodovi bi trebali biti zadržani od lučkih vlasti do isplate. Sve zemlje potpisnice moraju osigurati i repatrijaciju posada. Sada na brodu »Istra« imamo slučaj da je zemlja zastave broda, Togo, pristala platiti repatrijaciju za sve članove posade. Znači, konvencija je obavezna i za brod koji se nađe u luci zemlje koja je konvenciju ratificirala.

Licemjerje uprave »Jadrolinije«

Mogu li brodari, barem oni hrvatski, poput »SSM-a« Ratka Božića ili »Brodarstva« Vitomira Jurage na čijim su brodovima pomorci proživljavali prave agonije, na neki način biti sankcionirani i snositi posljedice za počinjena djela?
Kao prvo, ne smatram ih hrvatskim brodarima nego običnim lovcima u mutnom. Na žalost, ne vidim načina na koji bi ih država mogla kazniti i spriječiti da nastave s onim što rade. Za SSM znam da se i dalje bavi posredovanjem pri ukrcaju pomoraca, doduše ne više hrvatskih, barem za to nemamo dokaza, ali ukrcavaju pomorce iz Ukrajine, kojima je i inače ta tvrtka dugovala najveće iznose za plaće.
Država bi mogla, u okvirima Konvencije o radu pomoraca, tim agencijama uskratiti certifikate i zabraniti im rad kao brodarima ili posrednicima. Konvencija to dopušta i može se iskoristiti za uklanjanje takvih tvrtki s tržišta. Mislim da će upravo tržište, zahvaljujući Konvenciji, uklanjanjem podstandardnih brodova, ukloniti i njihove vlasnike.
 
Problema s ostvarivanjem svojih prava pomorci su imali i na Jadroliniji, od obračuna plaća pa do zlorabljenja zapošljavanja na određeno vrijeme koje je u nekim slučajevima trajalo i dulje od desetljeća.
Tamo i dalje ima ugovora na određeno vrijeme. Jadrolinija je problem koji će, što se tiče našeg sindikata, u dogledno vrijeme eskalirati. Nakon pet godina tražimo povećanje plaća, jer je nedopustivo da su pomorci Jadrolinije najslabije plaćeni radnici u državnim poduzećima, te da se tretiraju na izuzetno loš način. To potvrđuju i naši podaci o ljudima koji na određeno vrijeme rade već petnaest godina. Obnavljaju im se ugovori, pa se prekidaju na dva mjeseca i tako opet. To je licemjerje uprave na čelu s predsjednikom, bilo starim ili novim, kao i Nadzornim odborom koji sve to benevolentno dopušta, umjesto da upravi ukaže na nepravilnosti.

Kad spominjete upravu, kakva je vaša ocjena kadrovskih rješenja na čelu Jadrolinije?
Ne zanima me tko je na čelu kompanije. Zanima me kvalitetan odnos prema pomorcima i zaposlenicima. Na žalost ova uprava ne pokazuje nastojanja da riješi probleme koje smo spomenuli. Nismo se još ni sastali, iako je bio dogovoren sastanak s predsjednikom Alenom Klancem, no on nije došao. Nadam se da ćemo uskoro sjesti za stol, ali ako nećemo za stolom, ima i drugih načina.
 
Kakva će, po vašem mišljenju, biti budućnost Jadrolinije, a time dobrim dijelom i hrvatskog pomorstva?
Jadrolinija ima malo vremena za prilagodbu. U stvari, ima premalo vremena. Izvan pameti je bilo i raspisivanje kratkih koncesija, umjesto na barem deset ili petnaest godina. Tako da Jadroliniju čekaju teški dani, a hrvatsko pomorstvo je, kao što sam rekao, pred kolapsom.

KRIMINALIZACIJA POMORACA

Kriminalizacija pomoraca i dalje je problem na međunarodnoj razini.
Ništa se nije poboljšalo. U Hrvatskoj nije bilo većih problema, iako je bilo slučajeva, poput nedavnog, kada je zbog smrti lučkog radnika prilikom ukrcaja stoke u Rijeci uhićen i zatvoren zapovjednik broda. Na isti način moglo se onda odnositi prema direktoru firme u kojoj je radnik bio zaposlen, ili prema predsjedniku uprave Luke Rijeka, pa svu trojicu odvesti u zatvor. Ako uzimamo taj parametar zapovjedne odgovornosti sva su trojica trebala biti uhićena, inače je riječ o običnoj diskriminaciji i kriminalizaciji gdje je čovjek strpan iza rešetaka bez svoje krivnje. U svijetu je, također, i dalje prisutan trend – zatvorimo zapovjednika, a brod pustimo da ide. Često su zapovjednici zatvarani i osuđeni samo zbog svog zvanja na brodu, poput našeg kapetana Krista Laptala.
 
Što se događa sa žrtvama kriminalizacije, čak i ako ih oslobode, gdje su danas Kristo Laptalo ili riječki kapetan Loris Šubat?
Kristo Laptalo je u mirovini. Nije ni mogao više ploviti nakon povratka iz grčkog zatvora zbog apsurdne odluke kojom mu je zabranjen ulazak u zemlje EU jer se na teritoriju Unije zadržao dulje od 90 dana. Valjda je sam kriv što je ostao u zatvoru dulje od 90 dana. Kapetan Šubat srećom i dalje plovi.
Izvor: novine.novilist.hr; Marinko Glavan

Do you like this article? Yes No

Ratings: 2 Yes 0 No

Other News by Category